Taylor Jenkins Reid, američku spisateljicu i autoricu ljubavnoga romana Dok nas brak ne rastavi, prepoznat ćemo i po romanima te uspješnicama Daisy Jones i Šestorka te Sedam muževa Evelyn Hugo. Dok nas brak ne rastavi djelo je simboličnog i ironičnog naslova, koji ujedno sažeto i izravno izražava temu romana, no ono zapravo krije duboku poruku.
Jenkins nas na samome početku romana uvodi in medias res, odnosno čitatelj otkriva svađu između bračnoga para Cooper. Ryan i Lauren upoznali su se na Sveučilištu u Kaliforniji prilikom svoga studija te nakon početnoga in medias res, radnja se premješta retrospektivno u prošlost. Tada saznajemo „povijest“ para Cooper, saznajemo kako su se upoznali i što im se svidjelo jedno kod drugoga. Retrospekcija se zatim primiče sve više sadašnjosti, pa smo sadašnjosti nekad bliži pokoju godinu, a onda pokoji mjesec. Uspomene i sjećanja koja čine retrospekciju, blijede, postižu gradaciju i postaju uvod u težak period bračnoga para.
Zaljubljenost, zanesenost i opčinjenost jedno drugim splasnula je nakon zajedničkog desetljeća i par se odlučuje na radikalan plan – razdvojit će se na godinu dana i probati pronaći način kako ponovo oživjeti brak. Godina dana razdvojenosti podrazumijeva samo jedan plan – nema viđanja, nema nikakvoga kontakta. Temeljni motivi raskida bračnoga para Cooper su nezadovoljstvo, pasivnost i navika.
Sama pomisao na to da su razdvojeni, a ne rastavljeni, izaziva zbunjenost, uzbuđenje, no i strah te izgubljenost. Novu odluku prati široka paleta emocija jer „uspjeh i neuspjeh mogu biti slični, ponekad samo ti znaš pravu istinu“ (Jenkins Reid, 2021, 34), no i suočavanje s okolinom, pri čemu Laurenina obitelj ima liberalne svjetonazore, dok Ryanova ima tradicionalna uvjerenja. U kontekstu rastanka, odnosno odvajanja, postavlja se nekoliko pitanja koja smo zasigurno mnogo puta čuli: što je potrebno za uspješan brak / odnos, kako održati odnos, što onda kada određen odnos pođe po zlu, kako uživati u partneru / s partnerom te spašavaju li djeca brak.
Ljubav kao lajtmotiv ovoga romana koji pomalo podsjeća na second chance romance, razdvaja se na dvije razine. Prva se razina odnosi na partnersku, pri čemu roman ne prati samo dominantnu ljubavnu fabulu Lauren i Ryana, već i ljubavnu fabulu njezine majke i majčinoga partnera Billa, Laurenina brata Charlieja i njegove djevojke Natalie te Laurenine poslovne partnerice Mile i njene partnerice Christine. Svaki od navedena četiri para suočava se s lijepim trenucima, no i ružnim; svaki par ima ponešto što ih povezuje i razdvaja, no temelj njihova odnosa je upravo ljubav, za čijim smislom traga Lauren. Druga razina odnosi se na obiteljsku ljubav, koja se za razliku od očekivano marginalizirane ljubavne fabule ostalih parova, proteže kroz cijeli roman i vidljiva je u nekoliko segmenata, primjerice skladni obiteljski ručkovi, povezanost u dobrim i lošim trenucima, potpora.
Posebna odlika ovoga romana je izostanak klišeja na koje smo navikli u ostalim ljubavnim romanima. Navedeni element pridonosi boljem i lakšem razumijevanju glavnih protagonista, a utječe i na samo čitanje romana. Čitatelj može zamjeriti nedosljednost u linearnom pripovijedanju, ukratko, na početku se nalaze detaljizirane deskripcije svake, pa i one beznačajne situacije koje otežavaju čitanje, dok se otprilike nakon polovice romana, deskripcija smanjuje i prelazi u krajnost.
Na taj način, čitatelj može imati dojam kako se radnja skraćuje te prebrzo primiče kraju. Shodno tome, istaknimo i usredotočenost na samo jednu perspektivu (Laureninu) tijekom većine romana. Dakle, nedostaje više Ryanove perspektive i saznanja o njegovim osjećajima. Potonje je vidljivo jedino kroz neposlane mailove koje Lauren nalazi. Navedeno je vjerojatno najveća mana ovoga djela u kojemu nalazimo na tek pokoji tipfeler i pravopisnu grešku. Kompozicijski gledano, roman se sastoji od pet poglavlja čiji naslovi mogu nagovijestiti radnju unutar pojedinoga poglavlja. U ponekim dijelovima pomalo nedostaje napetosti, uzbuđenja, rečenice su sintaktički prekratke i prešture. Bez navedenih elemenata, neki dijelovi knjige bili su zamorni i nepovezani, a kada bismo te iste elemente uključili u ovo djelo, čitatelj bi zasigurno bio zadovoljniji.
Na samome kraju, istaknimo kako se u ovome iskrenom, duhovitom i toplom romanu, svatko može pronaći. Svatko se od nas barem jednom, ako ne već nekoliko puta, našao u sličnoj situaciji. Situaciji koja se činila beznadna, bezizlazna i turobna. Situaciji u kojoj nismo znali je li pametno ostati ili otići, znajući da ponekad rješenje nije niti ostanak niti odlazak, a najgore je mjesto – sredina.
Osvrnemo li se na završne riječi autorice romana Dok nas brak ne rastavi, spoznat ćemo jačinu, snagu i izdržljivost ljubavi.
„Pogledam ljude u tome krugu sa mnom – svoju obitelj, prijatelje, svojeg muža – i preplavi me nada u budućnost. Ne znam jesu li svi zahvalni na tom trenutku kao što sam ja. Ne znam shvaćaju li ostali koliko život i ljubav znaju biti krhki. Ne znam razmišljaju li o tome u ovom trenutku. Samo znam da sam ja to naučila. I nikada neću zaboraviti“
(Jenkins Reid, 2021, 320)
Napisala: Monika Jurkovac