blog Recenzije
Ljepota Čitanja  

Dugovječna fascinacija engleske aristokracije prikazana kroz knjigu Obitelj Trelawney

Engleska aristokracija dugovječna je fascinacija kako povjesničara tako i medija, što potvrđuju i serije poput Downton Abbey i The Crown (da navedem samo neke). Publika želi vidjeti kako živi taj nedodirljivi dio našeg društva i zamišljati što bismo mi sami s istom količinom novca, moći i glamura. Romanom Obitelj Trelawney autorica Hannah Rotschild pokazuje kako zaista moramo paziti kome zavidimo, te da je titula, koliko god impozantna, često samo to – titula.

Koliko puta smo od naših roditelja i drugih bližnjih čuli “u moje vrijeme…”. Roman Obitelj Trelawney utjelovljenje je upravo sukoba svjetova, te ulasku snalaženja aristokracije u modernom svijetu gdje titula znači sve manje, a novac i moć sve više.

U romanu imamo priliku upoznati likove različitih socijalnih i ekonomskih pozadina i vidjeti kako navigiraju (ili barem pokušavaju navigirati) početkom 21. stoljeća, posebice u vrijeme velike ekonomske krize 2008. godine. Roman je istovremeno nostalgična pripovijest o staroj slavi za stariju generaciju likova, kako i prikaz straha od nepoznatog i novodolazećeg za mlađu generaciju likova romana, posebice članova obitelji iz samog naslova romana.

S tim u vidu, htjela bih se pozabaviti načinom kako je jedna takva transgeneracijska priča uopće stavljena na papir.

Pokušaj da se likovi prikažu što bolje

Na prvi problem nailazimo upravo zbog količine likova – unatoč pokušaju autorice da prikaže likove što bolje (pogotovo članove obitelji Trelawney koji dijele mnoge zajedničke fizičke atribute), smatram da je autorica ipak preuzela na sebe pretežak zadatak. Pokušaj prikaza svih dijelova (sukobljenog) engleskog društva nažalost završava tako da simbolika koju autorica pokušava postići nije jasno vidljiva. Zbog istog razloga, mnogim likovima nije pridano dovoljno pažnje te njihove motivacije ostaju neotkrivene, dok drugi likovi jednostavno ne prirastaju srcu unatoč tome što je vidljivo da bismo trebali s njima suosjećati i navijati za njih.

Sve do zadnje stranice nisam uspjela zavoljeti niti jednog aktera ovog romana, što je djelomično i njihovo nekonzistentno ponašanje te nedostatak osobina koje ih “iskupljuju”. Iako je roman često okarakteriziran kao humorističan i čak ciničan, smatram da humoran ostaje gotovo neprimijećen zbog iritantnosti likova. Priznajem, postoji nekoliko scena u knjizi gdje sam sam se nasmijala sebi u bradu, no definitivno ne dovoljno da bih istu okarakterizirala kao štivo obilježeno humorom.

Izvor slika u postu: silueta.net

Radnja se odvija pomalo sporo te čitatelja ostavlja u stanju očekivanja kada će se radnja zaista početi odvijati. Izmjena prevelikog broja likova također narušava dinamiku radnje i ostavlja velike elemente romana nedorečenima, te njihovo ciklično ponavljanje istih obrazaca ponašanja djeluje repetitivno i dosadno, na momente gotovo frustrirajuće.

U romanu se javljaju i razgovori o ekonomiji zbog kojih sam na trenutke morala konzultirati internet, te duge opise imanja Trelawney (koji kasnije ostaju zaboravljeni, budući da se radnja odvija u svega nekoliko soba). Zbog navedenih obilježja, roman umjesto na navedene mega popularne serije, više podsjeća na roman Posljednji Stipančići koji smo natjerani pročitati u školskim klupama.

Detaljna i kontinuirana karakterizacija likova

Ipak, ono što smatram da autorica dobro odrađuje ovim romanom je karakterizacija likova, kojoj pristupa izrazito detaljno te kontinuirano. Najvažniji članovi obitelji Trelawney, voljeli ih mi ili ne, prikazani su u različitim ulogama – istovremeno su zločinci i heroji, i arogantni i samosvjesni, i izgubljeni i puni nade – i to na način da kroz oči sporednih likova ostavljaju različite dojmove. Na ovaj način suočeni smo sa stvarnošću – ljudi, pa čak ni oni na papiru, nikada nisu crno-bijeli. Posebno je osvježenje sporedni lik princeze Amelije, koja iako predstavlja sam vrh aristokracije, pokazuje najviše “zdravog razuma” te britko i odrješito komunicira s okolinom.

Iako osobno i dalje nisam veliki fan ovog romana i smatram da je pokušava biti previše toga odjednom (smiješan, kritičan, prepun nasumičnih referenci…), ako želite dati priliku socijalnoj kritici aristokracije te dobro pratite mnogobrojne likove, posegnite za ovim romanom. Možda će vas više oduševiti.


Napisala: Iva Burazin, IG: pozit.iva

book cover mockup for Ljepota čitanja

Tražiš knjigu za čitanje koja će te oduševiti?

Svaki mjesec donosim ti ideju za čitanje, a ove knjige su moja preporuka mjeseca.

Klikni i saznaj